Brončani reljefi Vaska Lipovca, postavljeni u Kotoru u Centru za kulturu tri godine nakon potresa 1979. godine, predstavljaju kompleksnu umjetničku cjelinu posvećenu povijesti i kulturi Boke Kotorske. Kako bi se u potpunosti razumio njihov sadržaj — od motiva ilirskih brodova do događaja iz 20. stoljeća — ključno je osloniti se na detaljnu analizu akademika dr. Miloša Miloševića objavljenu u zborniku “Boka”.

Separat Miloša Miloševića iz 1985. godine
Boka 17, Herceg Novi 1985.

Miloš MILOŠEVIĆ

VASKO LIPOVAC

(Povodom izložbe slika u Budvi, otvorene 26. maja 1985. godine i 30 kotorskih bronzanih reljefa, nastalih poslije zemljotresa)

Iako je Vasko Lipovac sve više umjetnički prisutan među nama, njegovi radovi kao da nijesu još dovoljno široko poznati i zapaženi.

To se može razumjeti, jer je grozničavi ritam sanacije poslije zemljotresa, makar i sa tolikim zakašnjenjem, ipak konačno ušao u naše stare i teško oštećene gradove, dok se znatno ranije sretao oko njih. Tako da svi ti veliki poslovi skoro svakodnevnih građevinskih novina, zasjenjuju prefinjena i složena dostignuća iz sfere umjetnosti, makar bili i sa izuzetno krupnim dometima.

A recimo odmah da smo uvjereni kako zrelo djelo Vaska Lipovca, koji nam povremeno dolazi sa slikarskim izložbama, ali naročito ono koje nam sada trajno ostaje u Kotoru, sa bronzama u reljefu, zaslužuje posebnu pažnju jer staje uz bok sa ranijim krupnim ostvarenjima umjetničkih dometa proteklih vjekova. Tu je, sa dubokim osjećanjem tradicije, ali sa savremenim umjetničkim jezikom, snažno i kreativno progovoreno o mnogim značajnim stranicama prošlosti i sadašnjosti Kotora i Boke Kotorske.

Povod za ovaj napis je Lipovčeva budvanska izložba slika, s kraja maja mjeseca 1985. godine. Ne pretendujući da se tim povodom pokuša dati bilo kakva cjelovitija ocjena djela Vaska Lipovca, smatrali smo da je jednostavno nemoguće ne progovoriti o njegovim kapitalnim dometima u saniranim kulturnim ustanovama Kotora, Centru za kulturu i Pomorskom muzeju. Neophodno ih je šire objasniti i više približiti ljubiteljima umjetnosti i našoj kulturnoj javnosti uopšte.

….

A sada da se zadržimo na 30 bronzanih reljefa postavljenih u Kotoru poslije zemljotresa 1979. god. u prvim saniranim kulturnim ustanovama, i to 24 u Centru za kulturu, a šest u Pomorskom muzeju. Tih 24 reljefa u Centru za kulturu poređani su u prostranom foajeu na spratu, u tri niza sa po osam ploča (40×40 sm), a nižu se tematski isprepleteno, kao i u životu, sa izborom karakterističnih pojedinosti iz prošlosti pomorstva, umjetnosti i istorije Kotora i Boke Kotorske. Događaji se nižu pred gledaocem kao profesionalni hod na metopama friza grčkih hramova, ili još bliže, na djelima starih zlatara Kotora. Vasko Lipovac je, svakako, još kao dijete gledao grimase uznemirenih likova i bogato nabrane ogrtače njihovih izduženih figura na pali majstora, kotorskih gotičara. On je tako pratio još duže nizove srebrnih votivnih pločica, na kojima jedrenjaci na Gospi od Škrpjela od XVII v. pa do danas bez prestanka plove po ustalasalom moru, ili u stalnoj borbi sa piratima. Sa takvim uzorima, Vasko Lipovac je dao svoje nizove bronzanih reljefa, kazane svojim modernim jezikom, i svoja umjetnička viđenja onoga što se dešavalo i što je život donosio ovim krajevima.

No prije nego što priđemo detaljima, treba reći da sa samim svojim razigranim oblicima, ova cjelina reljefa, uz svjetla i sjenke koje se bez prestanka smjenjuju, djeluje uzbudljivo i snažno i čisto likovno, bez obzira na svoje sadržaje i poruke. Pravo je bogatstvo u raznovrsnosti te cjeline, uz naglašeni autorov smisao za ritam i kontraste u rasporedu raznih protagonista pojedinačnih storija, njihovih predmeta, brodova, zgrada, uvijek u različitom tretmanu. U tako bogatom registru nižu se: jedra na moru, brda, portretirani ili stilizovani likovi, barjaci, vage, epruvete, zvonici, oblaci, kupole, grbovi, prese, skalpeli, eksplozije, rušenja i slično. Pritom, autor nikada neće pretrpati prostor. On ga, naprotiv, brižljivo čisti svojim odbirom. Ali kada je i prisiljen da ispriča masovnu storiju, on će i na tom, tako suženom, prostoru, itekako vješto raspoređivati likove u originalnim sekvencama, otvaraće „dubinu” i tako rješavati veoma složene teme, kao što su npr. spuštanje karavana niz brdo, Centralna komisija, ulazak oslobodilaca u Kotor, Marko Martinović sa pitomcima-boljarima, i slično. Najzad, treba podvući gotovo svuda prisutne ukusne hromatske nizove u obradi bronze, od glatkih, svijetlih površina do raznovrsnih obrada reljefa, uz nijansiranje materije.

Zadržavajući se nešto više na narativnoj strani pojedinih reljefa i njihovoj umjetničkoj obradi mi ćemo ih rađe pratiti u njihovim logičnim cjelinama, bez obzira na mjesto koje im je, iz estetskih razloga, slobodno dao umjetnik. Ali taj originalni, autorov poredak bronzanih reljefa je slijedeći:

I red: 1) Ilirska „liburna”, 2) Katedrala sv. Tripuna u Kotoru, 3) Crkva sv. Luke u Kotoru, 4) Klesari, sa detaljem ciborija Katedrale, 5) Jedrenjak tipa „galeon”, 6) Zlatari, 7) Karavan, 8) Fra Vita.

II red: 9) Apotekari, 10) Kolo Bokeljske mornarice, 11) Štampari, 12) Petar Želalić, 13) Kovači, 14) Bitka braće Ivanovića, 15) Tripo Kokolja, 16) Marko Martinović.

III red: 17) Centralna komisija, 18) Ivo Visin, 19) Razarač “Sankt Georg”, 20) Don Niko Luković, 21) Razarač „Zagreb”, 22) Oslobođenje Kotora 1944. god., 23) Zemljotres 1979. god., 24) Meštrovićev Mauzolej Njegošu.

U tom nizu možemo uočiti tri glavne tematske grupacije na Lipovčevim bronzama: pomorstvo, umjetnost sa umjetničkim zanatima i pojedinosti iz istorije Kotora i Boke Kotorske.

POMORSTVO

U ovom kraju koji je živio sa morem i od mora, sasvim je prirodno da je najviše zastupljena ta egzistencijalno važna pomorska tematika, i to na 9 reljefa (br. 1, 5, 10, 12, 14, 16, 18, 19 i 21). Inače u svakome od tri niza bronzi, posebno se ističu portreti po dva broda, a veliki broj ličnosti su najuže vezani za plovidbu.

Br. 1: Liburna je ilirski ratni brod na vesla, sa križnim jedrom, čiji je vrh katarke, na Lipovčevom reljefu, između tri malena stilizovana oblaka. Iako su cijelom našom obalom plovili ilirski brodovi, Boka je sa njima dublje vezana, jer je u Risnu bio trgovački centar i kovao se novac; tu se Teuta, 228. god. pr. n. e. sklonila, kada su Rimljani odlučili da unište ilirsku pirateriju Jadranom. Reljef je omeđen fino oblikovanim, karakterističnim, izvijenim i zaoštrenim formama pramca i krme.

Br. 18: Ivo Visin sa najvišim austrijskim priznanjem Bijelom zastavom „za pomorske zasluge” (Merito navali), jep je sa brikom „Splendido” od 1852. do 1859. god. oplovio svijet. Lipovac ovdje brižljivo daje portret markantnog i strogog kapetana, koji zna šta hoće i kada su mu planovi najambiciozniji a poteškoće najveće. A plan je bio: povezati trgovačkim poslovima daleke vanevropske luke sa poznatim trgovačkim centrima i tako, u 30 putovanja, oploviti svijet. Pravac je uzet iz Atlantskog oceana u Pacifik, obilazeći rt Horn, dakle od istoka prema zapadu. A sve to sa brodom od 30 metara i nešto preko 300 tona, sa ukupno 11 članova posade, koja se teškoćama stalno osipala i mijenjala. S obzirom da je to bio prvi brod pod austrijskom zastavom koji je uplovio u veliki broj vanevropskih luka, od Honolulua i Melburna do Šangaja, car je odlikovao Visina Viteškim krstom i Bijelom počasnom zastavom, kojoj su svi brodovi bili obavezni da odaju počast pozdravom. A Visin je prvi među Južnim Slavenima oplovio svijet.

Br. 19: Austrijski admiralski brod „Sankt Georg”, na kome su 1. februara 1918. god. odjeknuli topovski hici i zvuci Marseljeze, znak ustanka mornara, kao revolt protiv rata i gladi, ali pod jasnim uticajem revolucionarnih ideja Oktobra. Lipovac vaja tu snažnu jedinicu flote, uokvirenu golemim planinama. Povezujući se sa mornarima Pule i Šibenika i narodom u Boki, a naročito sa posadama u Bokokotorskom zalivu sa drugih ratnih jedinica, ustanku se pridružuje 40 ratnih brodova sa oko 6.500 mornara. Ali kako na vrijeme nije stigla pomoć, Komanda ratne mornarice je 3. II ugušila ustanak, a poslije velikog procesa, Monarhija je, iako na umoru, ipak stigla da strijelja Franja Raša, Jerka Šišgorića, Matu Brničevića i Antona Grabara.

Br. 21: Eksplozija jugoslavenskog razarača „Zagreb” 17. aprila 1941. god. u Bokokotorskom zalivu. Sa glatke palube razarača kida se i leti željezo, katarke, dimnjaci i gase se mladi životi poručnika bojnog broda Jugoslavenske mornarice Milana Spasića i Sergeja Mašere. U nemogućnosti da se okupi dovoljan broj posade i pokuša isplovljavanje prema saveznicima, oni ne prihvataju da samo pripreme razarač za miniranje i time spriječe njegovu predaju okupatoru nego i fizički nestaju sa njim. Zbog toga su proglašeni narodnim herojima.

UMJETNOST

Osam bronzi Lipovac je posvetio istaknutim spomenicima kulture, najvećim stvaraocima, štamparima i zanatlijama Kotora i Perasta. Sa pravom je podvukao romaniku (Sv. Tripun i Sv. Luka), koja je sa pet crkava i više tragova na profanim građevinama, izrazito prisutna u Kotoru. Taj univerzalni stil XII i XIII vijeka preuzet je po uzorima iz Apulije, da bi upravo iz Kotora krenuo u pohode duboko u unutrašnjost, prema Srbiji i Makedoniji. Tu je odmah i graditelj Vita Kotoranin sa Dečanima, koji su sačuvali baš takve uticaje. Od kiparskih ostvarenja odabran je detalj izuzetnog romano-gotičkog ciborija, dok su brojni zlatari Kotora predstavljeni bistom-relikvijarom sv. Silvestra. Slikar Tripo Kokolja je među prvacima jugoslovenskog baroka, a uz svjetski čuvene kotorske štampare, kovački zanat zastupa Novak-mačar.

Br. 2: Katedrala sv. Tripuna sa likom patrona grada. Moćna silueta katedrale ugnijezdila se urbanistički savršeno u krečnu i zelenu pozadinu brijega sv. Ivana, a između dva zvonika razaznaje se poetski obris malene crkve Gospe od Počivala (novije: Gospe od Zdravlja). Sa lijeve strane je mladi Tripun, dječak sa oreolom i palmom mučenika, jer je bio odlučio da život položi za svoju ideju.

Br. 3: Romanička crkva sv. Luke, nosi originalni natpis i dataciju (1195. god.), a od 1657. god. je predata na upotrebu stanovnicima pravoslavne vjeroispovijesti. Lipovac joj daje krovno rješenje od prije restauracije 1985. godine, i promatra je sa strane gdje su se kupola i kasniji zvonik na preslicu utopili u siluetu obližnjeg Sv. Nikole, sa početka XX vijeka.

Br. 8: Graditelj Vita Kotoranin pred svojim monumentalnim djelom manastirom Dečani, na kome su vidni slijepi romanički lukovi, kleše jedan skulptorski rad. Na portalu manastira uklesano je „Frad Vita mali brat iz Kotora, protomajstor grada kraljeva” (1327-1335), pa se stoga smatra da je pripadao franjevačkom trećem redu. Zato je i obučen i začešljan na taj način. Dečani su velika simbioza istočne i zapadne umjetnosti i najveće djelo srednjovjekovne Srbije. Lipovčev reljef odiše čistom i smirenom stvaralačkom atmosferom.

Br. 6: Zlatari Kotora predstavljeni su bistom-relikvijarom sv. Silvestra koja je naručena 1367. godine. U dokumentu su zabilježena i imena zlatara toga djela, tako da je ovaj idealni lik umjetnika, umotan u nabranoj draperiji, Melša ili Radoslav.

Br. 15: Slikar Tripo Kokolja pred svojom „plivajućom pinakotekom” na školju Gospe od Škrpjela. Sa peraške obale slikar okreće četkicu prema zavjetnoj crkvici pomoraca, koju je oslikao sa 68 platna, počevši od naslućivanja rimskih sibila pa do scena Starog i Novog zavjeta. Ovim djelom Kokolja je ušao u red najvećih jugoslovenskih slikara baroka. Lipovac ga vaja inspirisan postojećim autoportretom.

Br. 11: Dva kotorska štampara u radu pored prese. Iako sam grad Kotor dobija svoju štampariju kasno, sa F. Andreolijem 1798. god., veoma rani kotorski štampari u Veneciji proslavili su rodni grad i sa brojnim inkunabulama uvrstili se među najstarije štampare svijeta. Sam Andrija Paltašić (Kotor, 1450 – Venecija, 1500?) ima preko 40 djela štampanih prije 1500. godine, u kojima sa ponosom uvijek ističe svoje kotorsko porijeklo (»… Catharensis…« ili »de Catharo…«). Dalje treba spomenuti Jerolima Zagurovića i Dobrića Dobrićevića. – Lipovac slika dva štampara pored prese, nagnuta nad slovima koja brižljivo slažu. Kompozicija je puna oblika, živa i harmonična.

Br. 13: Novak kovač kuje sablju Kraljeviću Marku. Veoma su brojni i raznovrsni zanati u Kotoru, a među najbrojnijima je bratovština kovača. Jedan od najistaknutijih je Novak mačar (Novacus spatarius) iz 1396. godine, pa je prirodna pretpostavka da se radi o poznatom Novaku kovaču iz narodnih pjesama. Lipovac pored snažne figure kovača, daje u lijevom uglu amblem kovačke bratovštine, onako kako se nalazi na kolektivnom grobu u sakristiji porušene crkve sv. Franje iz 1298. god., pred južnim vratima Kotora (Šuranj).

ISTORIJA

Vasko Lipovac je posebno obradio sedam istorijskih tema. Dvije se odnose na srednji vijek, a to je karavanska trgovina, kao bitna žila kucavica tadašnjeg ekonomskog života i razvoja, i apoteka kao jedna od bitnih vidova komunalne organizacije u zdravstvu, pored školstva i notarijata. Iz novijih vremena i savremenosti su bronze Centralne komisije ujedinjenja

Crne Gore i Boke Kotorske, pa ulazak narodnooslobodilačke vojske u Kotor 21. novembra 1944. god. i lik kulturnog radnika i istoričara don Nika Lukovića. A pored zemljotresa od 15. aprila 1979. god., ciklus se završava radom Ivana Meštrovića – Njegošev mauzolej.

Br. 7: Karavanska trgovina kroz balkanske litice, a posebno na strmom obrušavanju prema kotorskoj luci, bio je zaista težak izazov umjetniku zbog tako skučenog prostora. Lipovac ga je izvanredno riješio sa dijelom lovćenskog masiva, isprepletenog kolajnom konja, trgovaca i pratilaca, i dijelom jadranske pučine, sa jedrenjakom koji čeka. A kako je ta složena organizacija trgovačkog posla, naročito u XIII i XIV v. bila u rukama kotorskih plemićkih trgovačkih kuća, prirodno je bilo da se takav poduhvat posebno vezao za Kotor, glavnu luku srednjovjekovne Raške, iz koje se naročito izvoze rude.

Br. 9: Apoteku, kao simbol komunalne zdravstvene službe, pratimo od 1326. god., a Lipovac je daje sa bogatim i slikovitim detaljima. Tu apotekar u velikom avanu tuče i mrvi sastavne dijelove lijekova, a pored njega je apotekarska vaga za doziranje i staklenka za iskuhavanje. Iznad stola je divan amblem, još sačuvan na kući gdje je bila prva kotorska apoteka, sa ljudskom lobanjom, dvije zmije, prelomljenom kosti, kornjačom, pacovom i gušterom.

Br. 17: Sjednica Centralne komisije Privremene vladavine dviju ujedinjenih pokrajina Crne Gore i Boke Kotorske, pod zaštitom triju sila Rusije, Austrije i Engleske (1813-1814). Dekretom ustavnog karaktera Pokrajinskog vijeća, od 1. novembra 1813. god., uspostavljena je i upravna vlast sa funkcijama vlade, tzv. Centralna komisija. Bila je sastavljena od paritetnog broja od po 9 članova iz Crne Gore i isto toliko predstavnika opština Boke Kotorske. Za predsjednika je izabran vladika Petar I. Skupština o ujedinjenju održana je 29. oktobra 1813. god. u Dobroti, u zgradi Vicka Lukina Ivanovića, blagajnika Privremene vladavine. Lipovac oko uzdužnog stola ređa članove Centralne komisije, koji se razlikuju po kapama crnogorske i bokeljske narodne nošnje. U sredini između Crnogoraca ističe se vladičina kamilavka, a među Bokeljima kalpak oficira Bokeljske mornarice.

Br. 22: Ulazak oslobodilaca u Kotor 21. novembra 1944. godine. Umjetnik vaja oslobodilačku rijeku koja kroz glavna gradska vrata nezadrživo uvire u Stari grad između zidina.

Br. 20: Don Niko Luković pred Bogorodičinim hramom na Prčanju. Sa posebnim afinitetom prema tom značajnom kulturnom radniku i istoričaru, Vasko Lipovac mu posvećuje poseban reljef. Pored karakteristične fizionomije, bronzom dominira izvanredna fasada čuvenog mletačkog arhitekte Bernardina Makarucija (Macaruzzi), čiji estetski sklad, po nekim mišljenjima, nadmašuje njegova poznata djela u Veneciji. Osim pisanih radova Lukovića, zbirka umjetnina savremenih jugoslavenskih stvaralaca, koje je don Niko sakupio baš u tom hramu, čine neprolaznim njegove zasluge.

Br. 23: Trg od oružja oštećen katastrofalnim zemljotresom 15. aprila 1979. godine. Fotos izgleda ovog trga, sa posebno teško oštećenom Vijećnicom i providurovom palačom, obišao je svijet. Radi se, zapravo, o nekadašnjoj zgradi pozorišta podignutoj oko 1810. god. od francuskih vojnih vlasti, pa obnovljenoj za potrebe opštine, sa ukusnom Vijećnicom, i dijelu zidina, obnovljenih za providurovo boravište, poslije zemljotresa 1667. godine. Tu se na kamenim nosačima u XIX v. nalazio veliki drveni obojeni balkon. Raskrojene zidine i fasade, sa inertnom hrpom kamenja, rječito govore o teško oštećenom Starom gradu.

Br. 24: Njegošev mauzolej na Lovćenu djelo Ivana Meštrovića. Na mjestu gdje je sam pjesnik zaželio da bude sahranjen i gdje mu je najprije bila podignuta jednostavna, malena kamena crkva, pa veći okrugli hram od strane dinastije Karađorđevića, sada se podiže monumentalni mauzolej, koji je povezao dvije krupne ličnosti jugoslovenskog stvaralaštva: Njegoša pjesnika i Meštrovića vajara.